Bilo je i štofova koji su kupovani na vašaru, a od njih su se za muškarce šile pantalone (hlače), prsluci i reklije (sakoi ili kraći kaputi). Seoski šnajder Stojan šio je ženske kostime sa suknjama na jednu faltu ili u šest dijelova, a šnajder'ca Omerka šila je ženske bluze. U selu je živjela i neka Švab'ca, kod koje se učilo šiti, pa je kod nje zanat izučila i jedna druga "Oazina" baka, koja je baš našoj kazivačici šila vjenčanu haljinu.
Ta vjenčanica bila je od bijelog satena s rolkragnom, što će reći okruglo presavijenom, kopčala se pozadi i imala puf-rukave (kao malo nacigovane i u gornjem dijelu poširoke), koji su se završavali manšetama. Na glavi je tada mlada nosila vijenac i šlajer od tila. U to doba (do sredine dvadesetog stoljeća) svekrvina je obaveza bila da budućoj snaji kupi vjenčanicu, podsuknju, cipele i šlajer, a puničina da zetu kupi vjenčanu košulju. I sad "ako_j' dječko bijo od fundamenta (imućan), sve_j' bilo u_red', al' ak' nije, ondak bož' pomoz'!" To znači da je našu kazivačicu, koja je bila iz bogate kuće, a izabrala da se uda za momka siromašnog, matera kaznila tako što joj je od 24 pripremljenih skutā (dio ženske odjeće) dozvolila da ponese samo – dvoje!
Kako je mladu u novom domu očekivalo mnogo posla, čuli smo i o odjeći koja je bila svakodnevna. Koristio se porket, macasti meki materijal za tople haljine koje su se nosile po kući, i diftin, topliji glatki pamuk. Bake su po kući koristile pljundre – stare hlače, obično crne, da im bude toplo. Muški su ukućani nosili čakšire (hlače za svaki dan), koje su se šile od oplate – komada platna.
Postojale su i kavezlije – tanko platno prošarano debljim nitima, od koga su se šili stihari (odežda u Pravoslavnoj crkvi u obliku dugačke košulje) te ukrasni peškiri npr. za svatove i koji su se stavljali na ikone, ali i oplećci (vrsta potkošulje). Ove potonje i danas kulturno-umjetnička društva čuvaju u svojim kompletima kao bluzice koje su sastavni dio narodne nošnje.
