Prvo druženje inicirala je "Oazina" gerontodomaćica Dubravka Simendić u dogovoru s bakom Macom iz belomanastirske Sunčane ulice. Utanačeno je da će se druženje održati poslije Nikoljdana, koji je njezina slava, pa je ona tim povodom pozvala dvije svoje nekadašnje susjede iz sela Branjine (koju još i danas neki Baranjci zovu starim imenom Kišfaluba), kao i sadašnjeg bliskog komšiju.
Već nekoliko dana ranije svojoj je gerontodomaćici baka Maca pokazala stolnjak koji je pripremila za to "sijelo". Sama ga je izatkala još u mladosti od bijelo-roza platna iz dvije "pole", koje su spojene ručno heklanom čipkom, takozvanim "rešeljinom".
Kad je toga dana gerontodomaćica stigla u bakinu kuću deset minuta prije zakazanog termina, svi su već sjedili za postavljenim stolom, a posluženi su čaj, kava, slani keksi i kolači sa slave. I krenuo je razgovor sa sestrama Marijom i Mirjanom, koje su sada u penziji, a kao djevojčice dolazile su kod tada djevojke Mace da ih pričuva i da zajedno podijele "lebac" s pekmezom.
Baka Maca se sita napričala o nekadašnjem načinu pranju veša pomoću prakljača na "Veki" (mostu na Karašici kod Branjine). Kasnije je na red došlo korito i "ribež", dok su vešmašine tada bile neka kasnija priča. Svi su se prisjetili i zanimljivih nadimaka nekadašnjih Kišfalubaca pa zato i mi imamo priliku navesti neke od njih: "Buša", "Dumaš", "Guzoš", "Korda", "Majmun", "Pandur", "Sikan", "Skakavac", a bilo ih je još. Onda se komšija Božo sjetio nekog hitnog posla i napustio ugodno "sijelo"…
Baka-Maci to je druženje bilo melem na samoću jer se prije nekih mjesec dana požalila svojoj gerontodomaćici: "E, da znaš, kak' sam u prošli petak u podne usta zatvor'la, nisam ih ni otvor'la do ponedjeljka kad si ti stigla u deset sati! Baš nikog nije bilo da naiđe, da mal' prodivanimo".
