Na tom drugom projektu Antonija je provodila vježbe prilagođene starijim osobama u njihovim domovima. Evo kako opisuje svoje iskustvo stečeno u tih šest mjeseci:
"Počela sam raditi 1. ožujka 2015. godine. Kad sam ušla u prostorije Mirovne grupe Oaza, odmah sam se osjećala kao da tu pripadam jer su svi zaposlenici tako topli, srdačni i prijateljski raspoloženi.
Prvih nekoliko dana s 'Oazinim' sam gerontodomaćicama upoznavale bake i djedove koje ću obilaziti, njih 41, a oni su me više nego raširenih ruku dočekali. Bili su sretni što će ih još netko posjećivati. Stare osobe uglavnom žive same i najveći im je problem usamljenost. U proteklih šest mjeseci po jedan sat tjedno kod svakoga od njih čula sam mnogo lijepih, tužnih i smiješnih priča iz njihovih života, ali i strahova pod stare dane. Uvijek volim okrenuti na šalu pa sam dolazila sa spremnim vicem, pjesmicom ili smiješnom pričom da im uveselim taj dan.
Svi oni imaju dosta raznih zdravstvenih problema, tako da sam svakome pristupala prema njegovim mogućnostima za vježbanje, masiranje ili razgibavanje. Osim toga, većina ih ne može nigdje sama pa sam za njih odlazila u trgovinu ili ljekarnu.
Uz obilaske starih osoba, vodila sam vježbe za kralježnicu u Nastavno-sportskoj dvorani. Dvadesetak korisnica (ovisno o vremenu i zdravstvenim mogućnostima!) rado su dolazile na vježbe. Trenirale smo na strunjačama uz velike i male lopte i štapove, a ponekad smo za opuštanje radile i jogu. Uz ugodnu muziku i pokoji vic sat vježbanja brzo bi proletio. Svaki put čulo bi se i pitanje: 'Zar je već prošlo sat vremena?'
S posljednjim danom mjeseca kolovoza 2015. godine završilo se moje druženje s 'Oazinim' korisnicima i zaposlenicima. Mogu na kraju samo reći: predivno iskustvo!"
(Prethodni članci: ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje)
