Od sve braće valjda je najviše voljela baš njega. Eh, tako su se dosjetili, dok još nisu bili pravo ni stasali, da zajedno odu iz svog sela Novog Nevesinja do Belišća preko rijeke Drave. Nije tada, poslije Drugog svjetskog rata, na Dravi kod Belišća bilo mosta pa se odlučili da idu ledenim putem jer je Drava krajem zime još bila zaleđena. Krenuli su rano ujutro i preklizavši rijeku stigli u Belišće, zadovoljni samo da nisu kod kuće. Do mile volje su se nagledali dućana, pijace te bili i u belišćanskoj tvornici, gdje su dobili dva metra duge letve. Rekli su im da je oko 11 sati već opasno prelaziti Dravu jer se led, bez obzira što je zima, zna mjestimično razmekšati. "Samo vi držite razmak od 10 metara i letve visoko iznad sebe pa ako led popusti, da ne potonete" – rekoše im.
I krenuše tada brat i sestra preko zaleđene rijeke s letvama u rukama. Radnici iz tvornice mole se Bogu da sve prođe sretno s jedne strane rijeke, a Romi, čije je naselje bilo nasuprot, s druge strane. A ono dvoje nasmrt uplašenih, lagano vukući noge mic po mic, jedva stigoše na drugu, baranjsku stranu. Samo se pogledaše: "A joj, Vlado, al' si blijed!", reče sestra i dobi isti odgovor: "Bogami si i ti, Rado, bijela k'o krpa!" Ta avantura bila im je i prva i posljednja – bar što se leda na Dravi tiče.
