'Čovječe, ne ljuti se'
Čašica razgovoraNeki domski štićenici "Oazine" su volonter(k)e dočekali već na ulazu s informacijom da ih ekipe čekaju i da su raspoređene po stolovima. Jedan stol je bio rezerviran za belot, tri za "čovječe, ne ljuti se" te jedan za domine, dok su u prednjem dijelu domskog dnevnog boravka neke bakice čekale društvo za razgovor. Volonterke i jedan volonter posjedali su svatko na svoje mjesto i igre su mogle – započeti.
Uz igre i šale, bilo je i ozbiljnijih razgovora: što ima novo, ima li kakva nova bolest, gdje su pojedini štićenici koji su bili na prethodnim druženjima... Neki su u bolnici, a neki leže u svojim sobama bolesni. Volonteri koji duže vrijeme učestvuju u takvim druženjima primjećuju da su njihovi domski prijatelji sve stariji, da svaki put nekoga nema i da se svaki put pojavi neko novi. Teško je kad nekog upoznaš i onda nakon nekog vremena doznaš da ga više nema, da je umro. Domski štićenici to, međutim, prihvaćaju kao normalo. Kažu: čim si ovdje, znaš kuda ideš dalje. Oni to svakodnevno gledaju.
Nažalost, takav je ljudski život: ima svoj početak i kraj. Zato u njemu treba uživati dok god se može, pa i na ovakvom druženju, koje traje sat vremena i koje je opet brzo prošlo i štićenicima i "Oazinim" volonterima, a naročito ekipi za stolom gdje se igrao belot, koja je bila najveselija i najglasnija.
Belot, 3 x 'čovječe, ne ljuti se' i jednom domine, malo li je?
