Nakon promocije, valjalo je i kupiti taj katalog, koji ima 104 stranice odštampane u boji i na finom papiru dimenzija 23,5 x 33,5 cm, a potom i razgledati izložbu, koliko je to već bilo moguće u sveopćoj gužvi koja je tada vladala u zgradi Magistrata u osječkoj Tvrđi.
Te večeri promoviran je katalog s još jedne izložbe, otvorena je i novouređena suvenirnica, mogle su se razgledati još dvije izložbe ("Osječki velesajam" i "Treska"), dok se u zgradi Glavne straže mogao pogledati stalni postav "Prapovijest", "Seoba naroda i srednji vijek" te izložba "Beketinci – Bentež". No, nešto treba ostaviti i za sljedeću "Noć muzeja".
Na kraju vrijedi još nešto reći o izložbi "Osječko!", koja u prvom redu prikazuje sve ono što se u Osijeku kroz povijest proizvodilo. A da je toga zaista bilo mnogo, pokazuje i dokazuje podatak da je između dva svjetska rata Osijek bio drugi najveći industrijski grad u bivšoj Jugoslaviji, odmah iza Maribora. U njemu se tada nalazilo gotovo stotinu tvornica i poduzeća. "Osim što ih je bilo mnogo", pisao je svojevremeno u "Osječkom domu" Damir Mihalik, "mnoge osječke tvornice bile su prve ili barem među prvima u svojoj branši - Osijek je tako među prvim gradovima u svijetu imao šibicaru (1856), a prije svih u Hrvatskoj proizvodio je pivo (1856). Najstarija osječka tvornica bila je Prva osječka tvornica octa Leopolda Kramera (osnovana 1851)..."
A što je bilo s takvom industrijom? "Međutim, ratna događanja i privatizacija početkom devedesetih godina srušili su industriju u Osijeku kao kulu od karata, a od nje su do danas ostali tek temelji. Čak i u tim preživjelim tvornicama mnogo se toga srozalo, smanjen je broj radnika i radnih mjesta, a brojni pogoni rade smanjenim intenzitetom ili su potpuno ugašeni." Da nije tako, ne bi se danas mladi Slavonci i Baranjci masovno iseljavali iz Hrvatske.
