Prije polaska gerontodomaćica je pregledala bakinu odjeću (bila je sva u crnom i svilenom!), na kojoj nije pronašla ni jednog perca ili truna, posjela je u auto, prikopčala sigurnosni pojas i začas ih je komšija obje odvezao na groblje u Branjini, koju stariji Baranjci još uvijek zovu "Kišfaluba" ili "Kišvaluba", imenom koje je promijenjeno prije 90-ak godina, poslije – Prvog svjetskog rata. Usput je baka svojoj gerontodomaćici pokazala iz koje je kišvalupske kuće njezina (gerontodomaćičina!) svojta odselila za Beli Manastir. Od starog svijeta uvijek se nešto može naučiti.
A branjinsko groblje za tu priliku bilo je zaista uređeno, dotjerano ("nema šta!"), puno svijeta, čak i izdaleka. Ljudi prilaze jedni drugima i pozdravljaju se jer se mnogi odavno nisu sreli. Sveštenik čita 42 čitulje, u kojima su zapisana imena svih pokojnika iz branjinskih familija, vjetar pirucka, svi se prisjećaju svojih najmilijih. A potom se služi opijelo i za znamenitog kišvalupskog protu Stevana Mihaldžića (1862-1941).
Za to vrijeme baka je sjela na jedan grob da malo odmori noge od dugog stajanja i objašnjavala gerontodomaćici gdje treba staviti jaja i kako preliti grob "ukrst" da vina bude dovoljno za sve njene pokojnike. Na taj je način odala počast svojim roditeljima, "bracama", rodbini, "kumov'ma" i prijateljima. Ali najduže se zadržala na grobu svoga "babe" (oca), prisjećajući se detalja iz njegovog života. "A sad, ajmo mi lijep' kuć' dok on' tam' još slušaju opijelo za protu jer men' je već dost'! Ko zna, možda j' mi ovo i zadnji put" – rezignirano reče baka i sa svojom gerontodomaćicom krene prema autu, gdje je komšija već bio spreman da ih odveze u – Beli Manastir.
