I dolazi dan kad se ugasio život našega kolege. Vijest nas je zatekla na terenu, na ulici u Poreču. Bili smo ondje na treningu s mladima. Radovao se radu s mladima i zajedno s nama planirao odlazak u Poreč. Među nama nevjerica, stotinu pitanja.
Godine koje su iza nas uljepšao je svojim postojanjem. Kad je počeo volontirati u P.G.D.I.-u, a bilo je to davne 1999. godine, brzo je stekao našu naklonost i povjerenje. Dolazio je svakodnevno, pitao treba li pomoći. Volontirao je svake nedjelje. Uvijek je sve bilo u najboljem redu. Korisnici su ga poštovali. Ubrzo se ukazala mogućnost da se kod nas zaposli. Od tada se nižu zajedničke godine rada na promociji demokracije i jačanju civilnog društva. Ponekad su nam govorili da radimo nešto protiv vjetra, da smo mi oni "nevladini". Govorili smo im da mi to nismo i da želimo da se ljudska prava poštuju, da svi imaju pravo na informacije. Radio je u timu Info-kluba koji je imao preko dvadeset osoba. Istakao se svojim radom. Želio je biti među vodećima. Svojim aktivnostima to je postigao.
Posebno ga je radovao sport. Sport je zauzimao veliki dio njegovog života. Projekt kojem se uz Info-klub posebno radovao bio je "Suradnja policije i građana". Organiziranje aktivnosti za građane u sportskoj dvorani IV. policijske postaje u Belom Manastiru za njega je bilo velika stvar. Radio je to sa srcem.
Posebno je volio surađivati sa školama kroz projekte koji su imali za cilj prevenciju ovisnosti kod djece i mladih. Djelatnice Centra za prevenciju i liječenje ovisnosti uvijek su hvalile njegove organizacijske sposobnosti, smisao za humor, ali i njegov specifičan odnos prema ženama. Bio je pažljiv, brižan i uvijek spreman priskočiti i ponijeti opremu i materijale. U najtežim trenucima reagirale su odmah koristeći svoje veze. Svakodnevno su se informirale o njegovom zdravstvenom stanju i prenosile nam informacije.
Upoznao je veliki broj različitih ljudi s kojima je surađivao i na taj način širio ideje P.G.D.I.-ja. Bili su to načelnici, pročelnici, profesori, nastavnici, liječnici, inženjeri, trgovci, učenici, studenti i drugi.
Bio je voditelj Programa rada sa mladima i član Savjeta programskih voditelja u našoj udruzi. Na sastancima Savjeta bio je spreman ponuditi dobre i kvalitetne ideje za projekte, ali i rješenja kad smo mislili da rješenja nema. Ime P.G.D.I.-ja bilo mu je jako drago i gotovo da nam nije dao prostora da pomislimo da ga možda treba mijenjati.
Osim što smo bili radne kolege bili smo i ostat ćemo veliki prijatelji. Često nas je znao upitati za našu djecu, gotovo svakodnevno. Iako to nije znao, njegovi savjeti pomogli su u odgoju naše djece, od najmanjih do najvećih. Na jutarnjoj kavi pričali smo o našim snovima, željama, brigama, nadama, djeci, roditeljima, prijateljima.
Brojni članovi različitih udruga iz Belog Manastira, Baranje, Slavonije, Hrvatske znali su ga kao otvorenog, spremnog za rad, šalu, zadirkivanje.
Danas kad ga više fizički nema među nama ostaje prisutan u našim mislima. Prilazeći Društvenom centru u Belom Manastiru, za koji se zalagao od samoga nastajanja ideje do realizacije, nadamo se da ćemo ga vidjeti na vratima, u kuhinji, u uredu. Njegova prisutnost osjeća se na svakom koraku.
Ostaje praznina i puno lijepih sjećanja na dane koje smo zajedno proveli u radu i druženju.
Dragi naš Darko, za sve vrijeme koje si nam uljepšao svojim prisustvom velika ti HVALA.
Mirela Alagić, predsjednica P.G.D.I-ja
