Baka Anka pozvala je na druženje još dvoje-troje, ali nekome je došla unučica, netko je išao po penziju, a netko na liječničku kontrolu. U pozivu je bilo puno dobre volje, a u odzivu nešto preče. Što da se radi, družit će se neki drugi put. A i u ovom sastavu bilo je, uz kolače i čokoladne kekse, vrlo živo jer je svatko nastojao da nešto ispriča i zabavi društvo. Baka Anka vrlo se voli prisjećati prošlih vremena, a naročito ljudi koje je poznavala, i odmah sve to povezivati preko rođačkih, kumovskih i komšijskih linija, pa ispada da je naš Beli čudno mjesto u kojem su svi povezani, znali se oni ili ne znali.
S tim u vezi, Dubravka se prisjetila da joj se, kada se malko sporječkaju, suprug obraća sa "šta 'oćeš ti mala s Langove bare", a ona mu ne ostaje dužna: "šta 'oćeš ti mali iz Ciganske ulice"! A Mariška i opet Dubravka, kao sadašnje i bivše komšinice, prisjetile su se igara na toj Langovoj bari te veslanja u koritu za "šurit" svinje i, naravno, batina kad roditelji saznaju za sve to.
Bilo je, zatim, riječi o našem baranjskom govoru, naglasku, otezanju te o mađarskom jeziku, kojeg su stari ljudi normalno govorili, a mladi sada pojma nemaju (ili se stariji nedovoljno trude da svoje znanje prenesu na nove naraštaje). Na kraju se cijelo šaroliko društvo (porijeklom iz Baranje, Dalmacije i s Korduna) složilo da je prava šteta što bolje ne baratamo mađarskim jezikom, a – granično smo područje.
