Većina se složila da smo vrlo komotni kod upotrebe plastičnih vrećica i da ne razmišljamo o njihovoj štetnosti. Najjednostavnije nam je u trgovini kupiti ili uzeti novu vrećicu i ne razmišljati o onoj koju smo prošli put kupili ili uzeli. Veliki problem su i besplatne vrećice u kojima kupujemo voće i povrće. U baranjskim trgovinama i trgovačkim centrima i nemamo drugih mogućnosti. Tek se u nekim manjim trgovinama voće i povrće može stavljati u plastične vrećice koje donose kupci.
Dobro je bilo čuti da bar neke žene više puta koriste istu vrećicu, ali su na pitanje "zašto" odgovori bili ovakvi: zato što sam vrećicu kupila; da ne moram kupovati vrećice za smeće ili za zamrzivač i slično. Ni u jednom odgovoru nije bilo riječi o ekologiji. Jedna je gospođa ispričala da ne voli kad piri vjetar jer onda oko njene zgrade ima puno vrećica i smeća. To je bila jedina rečenica u kojoj je bar nešto rečeno o okolišu.
Iz svega što se na okruglom stolu čulo može se zaključiti da je ekološka svijest u našoj sredini još uvijek slabo razvijena. Rečenica "neka zakonom zabrane proizvodnju plastičnih vrećica pa ih nećemo upotrebljavati" najbolji je pokazatelj naše ekološke svijesti. U nekim situacijama (npr. pri kupovini ribe) nemamo izbora pa moramo koristiti plastične vrećice koje ćemo odmah baciti, ali u svim drugim slučajevima mogli bismo više puta koristiti vrećice koje imamo od ranije ili ih zamijeniti platnenim torbama, cekerima ili korpama. Ipak bismo svi mi morali učiniti nešto za prirodu koja nas okružuje i bez koje nam nema života. Za to nam ne trebaju zakoni.
