Ukratko prepričano, u Katalinićevoj monodrami jedan pedesetogodišnji Baranjac u invalidskim kolicima, obučen u šokačku narodnu nošnju, koji tugu utapa u rakiji, ipak odlučuje da se ispovjedi bogu, da izbaci iz sebe teški teret i da se na koncu vrati normalnom životu. Kroz emotivnu ispovijed priča o svom djedu, koji je – možda jedini na svijetu – bio zvonar i u pravoslavnoj i u katoličkoj crkvi i od koga je naučio na nikoga ne mrzi. Pa o progonstvu u Domovinskom ratu, kad ga je nakratko mržnja ipak obuzela. Pa o novoj državi u koju se razočarao jer su je malobrojni pojedinci opljačkali i upropastili. Pa o sinu koga je pljusnuo kad je saznao da je gej. Pa o kćerci zubarici kojoj nije htio pomoći kad je odlučila da se s momkom iseli u Kanadu jer za nju u Baranji i domovini nije bilo posla. Pa o pokojnoj ženi koja je u teškim mukama umrla od raka. Pa o svom pijančevanju…
Na kraju ipak ostavlja rakiju, diže se iz invalidskih kolica i odlazi do usamljene susjede, koja mu je već pokazala svoju naklonjenost…
