Učini što možeš
Ne moraju to biti neke velike i važne stvari, mogu biti i male i naizgled nevažne: očistiti ispred svojih vrata, pokupiti smeće na ulici, ukloniti lišće, smanjiti količinu otpada, razvrstati otpad, pokositi travu, okresati neko gradsko drvo, popraviti ono što je pokidano ili razbijeno, ofarbati ogradu, okrečiti fasadu, ukloniti žvrljotine s fasada ili ograda, ne lijepiti plakate tamo gdje im nije mjesto, ne bacati opuške po ulicama, ne bacati trgovačke letke u dvorišta gdje nitko ne živi, posaditi novo drvo ili cvijet, zalijevati mlade drvorede da se ne osuše, opominjati one koji prljaju grad ili uništavaju gradske objekte i inventar itd., itd. Kad bi svaki "bitan subjekt" i svaki građanin Belog Manastira (ili bar većina njih) uradili samo jednu takvu malu i naizgled nevažnu stvar, naš bi grad postao grad srednjoeuropske kulture u kome je prijatno živjeti. Ako takvih malih i naizgled nevažnih akcija nema i ako neki naši sugrađani rade upravo suprotno, onda ćemo stalno biti tu gdje smo sada.
A da je nekad potrebna samo sitnica kako bi se stanje promijenilo, pokazat će i ova pričica. U južnom dijelu Školske ulice, onom koji pripada Beljskom naselju, travnata je bankina viša od kolnika pa nakon kiše voda nije mogla otjecati u šanac. Zato se stvarala desetke metara dugačka bara u kojoj se voda dugo zadržava, koja bi se zimi ledila i uništavala asfalt. Jedan naš sugrađanin to više nije htio mirno gledati, iako i ne živi u toj, nego u susjednoj Betonskoj ulici. Još dok je kiša padala, uzeo je ašov i samoinicijativni kroz travnatu bankinu prokopao dva kanalčića i voda je brzo otekla u šanac. To je učinio, koliko je bilo moguće, i u blizini jedinih belomanastirskih semafora, na raskrsnici Školske i Betonske ulice, pa sad većina vode što se ranije zadržavala na pješačkom prijelazu preko Školske ulice također otekne u šanac.
Bilo bi bolje kad bi takve stvari brzo i efikasno rješava Grad. Ali ako ih već ne rješava, ne moramo svi sjediti skrštenih ruku.