MIROVNA GRUPA OAZA BELI MANASTIR

Jozsefa Antala 3 - 31300 Beli Manastir - Hrvatska

Ponedjeljak, 07. 03. 2016.

In memoriam: Lajoš Nađ (1944-2016)

Lajoš NađLajoš NađU petak ujutro, 4. III. 2016. godine, u osječkoj bolnici iznenada je preminuo Lajoš Nađ iz Belog Manastira, četiri dana nakon teške operacije i nakon što je izgledalo da se dobro oporavlja. Sahranjen je u ponedjeljak, sedmog marta, na belomanastirskom Katoličkom groblju, ispraćen od mnogobrojnih prijatelja, poznanika, komšija, simpatizera "Šparte", pustaraša, rodbine i članova porodice: supruge Cvije, sina Lea i kćerke Zite te pobratima Branislava Iličina – Kobea, nekadašnjeg igrača NK Osijeka.

Lajoš će ostati upamćen kao nekadašnji igrač belomanastirskog Nogometnog kluba "Šparte" iz njezinog zlatnog doba, kasnije veliki navijač "Šparte" i beogradske "Crvene zvezde", te kao poznati kolekcionar.

Rođen je 1944. godine u baranjskoj pustari Zlatnoj Gredi, od oca Franje i majke Rožike. Osnovnu školu pohađao je u drugoj pustari Mirkovcu, a srednju ekonomsku školu završio je u Belom Manastiru kao prva generacija te škole.

Još kao srednjoškolac postao je član juniorskog tima Nogometnog kluba "Šparta", ali je vrlo brzo počeo igrati i za prvi, seniorski tim. Dok je on igrao u prvom timu, "Šparta" je 1963. postigla svoj najveći uspjeh: postala je član Druge lige "Zapad" tadašnje Jugoslavije.

Poslije završetka srednje škole zaposlio se kao službenik u tadašnjem belomanastirskom SPOM-u, koji je kasnije postao pogon IMV-a iz Novog Mesta. Potom je prešao u carinu i zaposlio se kao carinik na Graničnom prijelazu Kneževo (danas Duboševica), gdje je ostao sve do penzionisanja 1999. godine.

Godine 1969. stupio je u brak s Editom Mok iz Belog Manastira, s kojom ima kćerku Zitu. Zita danas s mužem francuske nacionalnosti živi u Irskoj i ima sina Nathana i kćerku Zoe. Supruga Edita preminula je 1984. godine od teške bolesti, što je Lajoš teško prihvatio i sljedeće četiri godine, kao samohrani roditelj, sam je odgajao svoju kćer. Godine 1988. ponovo se oženio Cvijom Gajić, zvanom Danijela, s kojom ima sina Lea, rođenog 1992.

Uz porodicu, koja mu je uvijek bila na prvom mjestu, njegova druga velika ljubav bili su Nogometni klub "Šparta" i Fudbalski klub "Crvena zvezda" iz Beograda. Nakon što je prestao s aktivnim igranjem nogometa, cijelo vrijeme do gašenja "Šparte" 1998. godine iz političkih razloga, bio je u njezinom najužem rukovodstvu. Nikad se nije pomirio s gašenjem "Šparte", osnovane u Belom Manastiru 1924. godine, po kojoj je Beli Manastir bio poznat širom bivše Jugoslavije, nastojeći cijelo vrijeme da se "Šparta" ponovo registruje i zaigra u nekoj od baranjskih liga, što se i ostvarilo – nakon 16 godina "mirovanja" – početkom 2014. godine. Nažalost, za života nije uspio vratiti u Beli Manastir "Špartine" pehare i fotografije, koji se nalaze u Subotici. Njegovim najbližim prijateljima, također navijačima "Šparte", ostaje u amanet da to urade umjesto njega.

Kao veliki navijač i počasni član uprave "Crvene zvezde", koju je pratio na nekim njenim nastupima u Evropi, bio je jedan od osnivača kluba navijača u Osijeku i član uprave toga kluba.

Sa stihovnom knjigom iz 1934. koju je objavio Bolmanac Stevan T. PetrovićSa stihovnom knjigom iz 1934. koju je objavio Bolmanac Stevan T. PetrovićLajoš je imao i treću veliku ljubav: numizmatiku i kolekcionarstvo. Kao kolekcionar skupljao je sve što je vezano za Baranju, za baranjske pustare i za "Belje". Nekoliko puta svoje kolekcije izlagao je u Belom Manastiru, kao što je npr. bila njegova izložba "Narodne nošnje na razglednicama" 2006. godine u belomanastirskom Centru za kulturu. Bio je i jedan od organizatora izložbe "Mohačko-beljski mali vlak" u Belom Manastiru 2014. godine. Često je posjećivao kulturne i druge manifestacije u Belom Manastiru pa i one koje je organizirala Mirovna grupa Oaza.

Nakon penzionisanja, Lajoš se učlanio u Udrugu umirovljenika Grada Belog Manastira, u kojoj je jedno vrijeme bio i tajnik.

Lajoševi prijatelji i poznanici reći će za njega da je volio svoj zavičaj Baranju, poštovao njezinu višestoljetnu multinacionalnost i uvažavao sve Baranjce sličnih stavova. A koliko ga je zanimalo sve što se odnosilo na Baranju, pokazuje i jedan sitan detalj: nakon što su mu autori monumentalne knjige izdane 2012. godine "Bolman je bio Bolman" od 758 stranica poklonili jedan primjerak i zamolili ga da ih upozori na eventualne greške, on je knjigu pažljivo pročitao od korica do korica i stvarno pronašao nekoliko sitnih grešaka, uključujući čak i onu da se u potpisu ispod slike s 267. stranice spominje "Bijelićeva lipa", koja se na slici ne vidi jer je u prijelomu ostavljen samo detalj s te slike.

(Ovaj tekst, poslan zagrebačkim "Novostima" 10. marta 2016. godine, nastao je malim proširivanjem posmrtnog slova, koje su zajednički napisali Mirko Ognjenović i Jovan Nedić, uz konsultacije s Lajoševom suprugom i kćerkom. Posmrtno slovo na groblju je pročitao Žarko Žigić.

Koristeći se tim posmrtnim slovom, "in memoriam" Lajošu Nađu napisao je i Zoran Popović i – pretekavši ovaj tekst - objavio ga na portalu "Novosti" (7. III. 2016) i u "Novostima" broj 847, str. 8do, 11. III. 2016, te u vukovarskom "Izvoru" broj 138, str. 22, 18. III. 2016)

 

Pročitano 1097 puta
Nalazite se ovdje: Naslovnica Novosti
Naša web-stranica koristi sljedeće kolačiće: Google Analytics, Youtube, JA_T3_blank_tpl i cwGeoData. Sve to koristimo kako bismo anonimnom analizom vaše aktivnosti dobili informaciju je li vam iskustvo korištenja naše web-stranice pozitivno (ako nije da ga poboljšamo), a sve s ciljem kako biste od nas dobili najbolje moguće informacije.
Više informacija Ok