Kraj "operacije" nabavke artikala za poklon-paketića imao je zanimljiv tok. Evo kako ga opisuju Ana i Dubravka:
- Sve što smo kupile potrpale smo u dvoja metalna kolica. Nakon plaćanja, upitale smo se: Što dalje? Da li da sve to pretovaramo u kutije i zovemo "Oazinog" volontera Ljubu da kutije preveze kombijem do "Oaze" ili da same pješke kolica odguramo do Društevnog centra u kome se nalaze "Oazine" prostorije? Kako nam se objema žurilo, odlučile smo se za ovu drugu mogućnost. Na izlasku iz rodne kuće ugledale smo dvije uniformirane osobe, kojima smo hitro dobacile: "Kolica vraćamo odmah!" Na to smo dobile odgovor "kao iz topa": "Što se nas tiče, ne morate ih ni vraćati!" Zabezeknute, malo smo bolje otvorile oči i konstatirale da to nisu "Konzumovi" zaštitari već policajci koji čekaju na bankomat.
Krenemo dalje, kad tamo – rampa. Kolica pod teretom klize, točkići se okreću u mjestu, a klizne i pokoji proizvod s kolica. Pokupimo ga i krenemo dalje te uđemo u jednosmjernu ulicu. Automobili trube, a mi nastavljamo pločnikom. No, opet silazimo na cestu jer je pločnik na jednom mjestu raskopan i pun zemlje. Ponovo nam trube automobili. Smijući se jedna drugoj, konačno ulazimo u "našu" Ulicu Jožefa Antala. Mislimo: sad više neće biti problema i moći ćemo odahnuti od nestrpljivih vozača i njihove trubačine. Pred invalidskom rampom na ulazu u Društveni centar, međutim, presječen je asfalt (i tu se izvode neki građevinski radovi!). Kolica (ona s pekmezom) i tu zapinju i ni makac! Morale smo ih odignuti i ozbiljno pogurati uz rampu. Kad smo ih "ulaufovale" u "Oazin" dnevni boravak, zaključile smo da nam je dosta takve "zanimacije" za to prijepodne. Popodne, kad nam se pridružila i Sandra Kušenić, sve smo smireno pregledale i poslagale u vrećice tako da su poklon-paketići postali spremni da obraduju one kojima su bili i namijenjeni – naše starije sugrađane koje smo obilazile godinu dana. I, naravno, kolica smo vratile u samoposlugu.
