A majka, slušajući je i ne slušajući, zaokupljena svakodnevnim jesenjim poslom, podsmješljivo joj je dobacila: "A šta si ti to sanjala?" I djevojčica joj je ispričala kako je u snu vidjela jako puno ljudi u čudnim odijelima boje duhana, koji su nahrupili u njihovo selo i sve tjeraju iz kuće. Vidjela ih je i u njihovoj vlastitoj kući. Spomenula je i babu Popovićku, koja je živjela na kraju sela i bila vrlo stara i bolesna. I nju kao tjeraju iz kuće…
I prođe zima, granu proljeće, svi već zaboravili na taj njezin san. Stigla i Lazareva subota, pred Uskrs, njihov slavski dan. Otac Mihajlo, s ruksakom na leđima, baš se spremao da ode po frišku ribu za posnu slavu kod nekog ribara iz Belišća. Odjednom, stavio ruku na čelo i zagledao se nekuda.
"Šta to gledaš, Mihajlo? Pa kreni više po tu ribu!" – dobaci mu žena. "Ma, ne znam. Neka vojska ide…" – odvrati otac. I zaista, stigla mađarska vojska, sve ih istjerala iz kuća i otjerala u Belišće. Vratili su se tek 1945. godine. A otjerali su i babu Popovićku, mada je imala 90 godina. San naše bake, tada djevojčice, nažalost, obistinio se.
