Baka za te novce kupi mužu košulju, svekrvi kecelju i još dade sinu da u Mađarskoj kupi papuče. "Evo ti košulje!" – dade mužu košulju, a on će: "A za koje pare?" – "Pa za onu tvoju lutriju iz peći!" A što je dalje bilo s papučama iz Mađarske? Ispostavilo se da su kupljene dvije lijeve papuče! Sin zgužvao račun i, naravno, bacio ga u pepeljaru od peć. Baka ga našla, "ispeglala", otišla u Mađarsku, zamijenila papuče za jeftinije, kupila još neke sitnice i – opet profitirala!
Drugi puta se dogodilo da je sama kupila lutrijske listiće za sebe i za komšinicu, ali ih je – misleći da će komšiničin biti sretniji – zamijenila i prevarila se: komšiničin listić bio je dobitni. Treći puta je na lutriji dobila sitan iznos i častila se odlaskom kod frizera.
Svoje lutrijske doživljaje komentirala je ovako: "Ko ima sreće na lutriji, kaže se, nema je u životu. A mislim da se to baš meni dogodilo!" I kako da joj sada njena gerontodomaćica, plaćajući njene račune u "Fini", ne ispuni nagradni albumčić markicama, pa makar do polovine. Neki dan rekla je svojoj gerontodomaćici: "Znaš, ja tražila od službenice još tije markica i bacila album u onu tamo kutiju. Ko zna, možda opet nešto dobijem!"