Djevojčica Dijana kraj svog Snješka
U svojih prvih desetak dana ovogodišnja je
veljača "opravdala" svoje ime. U Belom Manastiru i Baranji, široj okolini i široj regiji, pa i gotovo na cijelom našem kontinentu, navijala je toliko snijega i temperaturu "natjerala" u duboki minus da je problema bilo na sve strane: zavijani pločnici, ceste i željezničke pruge, poledica u primorskim gradovima, orkanski vjetrovi u mnogim krajevima, otežan ili onemogućen promet, zatrpane kuće i drugi objekti, cijela naselja odsječena od svijeta… Odrasli zabrinuti, treba sve to očistiti i koliko-toliko normalizirati život, a djeca? Kad god padne snijeg, u TV-dnevniku se obično ističe kako, za razliku od odraslih, djeca bezbrižno uživaju u snijegu, grudanju, sankanju i klizanju, a u planinskim krajevima i u skijanju.
Snješko Bijelić u Branjinom Vrhu
Međutim, dokoni šetač belomanastirskim snježnim ulicama ne bi baš stekao takav utisak. Ne samo da se na njima, kad napada dubok snijeg, ne može vidjeti mnogo djece, nego baš nema ni puno sanki, a snjegoviće da i ne spominjemo. Stariji ljudi reći će da se nekada, kad su oni bili djeca,
Snješko Bijelić mogao vidjeti u svakom dvorištu, a danas je postao prava rijetkost pa se pitamo hoće li ga uopće biti kad uđemo u Evropsku uniju. A možda ih i ima, samo ni odrasli nemaju puno volje šetati po snijegu i lošem vremenu pa ih i ne vide. Ipak, "Oazin" je fotoreporter snimio dva Snješka Bijelića. Prvoga u belomanastirskoj Betonskoj ulici, a drugoga u glavnoj ulici prigradskog naselja Branjinog Vrha.
