Četrdesetak prijavljenih radova
Na skupu će, osobno ili priloženim radovima, učestvovati četrdesetak istraživača, stručnjaka i znanstvenika iz Baranje, Našica, Osijeka, Rijeke, Varaždina, Zadra i Zagreba (Hrvatska) te iz Baje, Mohača i Pečuha (Mađarska), Novog Sada (Srbija) i Tuzle (BiH). U ovom članku, zbog brojnosti radova i dužine njihovih naslova, nije moguće nabrojati sve najavljeno radove. Zato se moramo zadovoljiti spominjanjem uglavnom samo onih radova čiji su autori životom vezani za Beli Manastir. Zbog toga će ostati nespomenuti brojni univerzitetski profesori, asistenti i doktori znanosti, a njihov popis – vjerujte nam na riječ – djeluje baš impozantno.
Belomanastirska 'Ljepotica' u kojoj će se održati znanstveni skup
Doprinos Baranjaca
Zagrebački akademik Andrija Bognar na skupu učestvuje radovima o demografskom razvoju Belog Manastira od najstarijih vremena do 20. stoljeća i geomorfološkim osobinama prostora Belog Manastira i njegove šire okolice, Milan Dvornić iz Belog Manastira piše o narodnim običajima belomanastirskih Srba starosjedilaca, Aleksandar Horvat, porijeklom Belomanastirac, s Odseka za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, prilaže rad "Ime Baranja i Beli Manastir - poreklo i tumačenja", Ida Horvat iz Šećerane kod Belog Manastira napisala je rad "Novi prilozi za prošlost nekih ciglana u Baranji / Belom Manastiru", Duško Kostić, magistar primarnog obrazovanja iz Belog Manastira, koji je i sam romske nacionalnosti, bavi se Romima Bajašima iz Belog Manastira, dipl. ing. Oskar Keller iz Belog Manastira piše o "Šparti" kao sportskom simbolu Belog Manastira i o "silnicama koje su stvarale gospodarski razvoj Belog Manastira", Belomanastirka Sonja Nedić, prvostupnica medijske kulture s Odjela za kulturologiju osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, piše o belomanastirskoj periodici od prvih izdanja do danas, a Marija Šimunek iz Gimnazije Beli Manastir o Nijemcima u Belom Manastiru i Sulejmanovom mostu na Dravi kod Osijeka i njegovim refleksijama na Beli Manastir…
Prvi spomen Belog Manastira
Inače, naselje Beli Manastir razvilo se na rudini Sarkanj, između šuma Haljevo i Adica i na blagim padinama Banske kose. Mjesto se u izvornoj građi spominje početkom 13. stoljeća i mijenja imena: Pél (1212), Bell (1333), Monostor (1375), Pélmonostor (1867) i Beli Manastir (1922). Sva imena-toponimi u vezi su s manastirima koji su postojali u tom mjestu.
Beli Manastir je vijekovima bio nevažno selo, a naglo se razvio tek u dvadesetom stoljeću, nakon što je južna Baranja pripala novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnijoj Jugoslaviji), postavši političko, privredno, prometno i kulturno središte tada jugoslavenske, a danas hrvatske Baranje.
Demografske promjene kroz povijest
U posljednjih osamsto godina Beli Manastir je – naravno – stalno bio na istom mjestu, ali su se mijenjali osvajači, gospodari i države kojima je pripadao. To je značajno utjecalo ne samo na naselje, nego i na njegove stanovnike i njihov život. Na primjer, prof. Stjepan Sršan u svojoj knjizi iz 1999. godine navodi da su 1785. godine dvije trećine stanovnika Belog Manastira (njih 665) bili "njemačke narodnosti, a po vjeri rimokatolici", dok je jedna trećina (njih 333) bila "narodnosti iliričke, a po vjeri grčkog nesjedinjenog obreda". Prema izjavi Oskara Kellera, Beli Manastir je sve do kraja Drugog svjetskog rata bilo najnjemačkije naselje u južnoj Baranji, a danas nekad najbrojnije belomanastirske narodnosti gotovo da i nema.
Za očekivati je da će intencije upravo ovog znanstvenog skupa biti da se u sučeljavanju argumenata i gledišta nekoliko nacionalnih historiografija pruži što objektivniju sliku o prošlosti i sadašnjosti Belog Manastira i da se otklone nacionalni mitovi i nacionalističke magle.
