Isplati se svaki evrić uložen u moje studiranje u Austriji
Prije tri i pol mjeseca, sredinom rujna 2011. godine, sjela sam u vlak u Vinkovcima i prvi put u svom dvadesetjednogodišnjem životu otišla od kuće u Belom Manastiru na duži period, na cijelih pet mjeseci, a moja krajnja destinacija bio je – Klagenfurt am Wörthersee u Austriji.
Nakon što sam završila gimnaziju u Belom Manastiru, godine 2009. upisala sam se, kao redoviti student, na osječki Odjel za kulturologiju, smjer Medijska kultura. Oduvijek sam maštala o studiranju u nekoj stranoj zemlji, ali uvijek je bilo nečega što me kočilo u ostvarivanju tih mojih maštarija. Jednog dana, na iznenađenje svih, uključujući i mene samu, odlučila sam se prijaviti na natječaj za Erasmus-program mobilnosti, koji se raspisuje u suradnji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera i Agencije za mobilnost i programe EU. Ne očekujući ama baš ništa, prošla sam na natječaju, dobila stipendiju od 350 eura mjesečno i bila prihvaćena da svoj peti semestar studiram na stranom sveučilištu, i to onom koje je bilo moja prva želje – Alpen-Adria Universität u Klagenfurtu.
A zašto sam, od svi mogućih europskih destinacija, izabrala baš taj grad na jugu Austrije?! Iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Htjela sam usavršiti svoje (ne)znanje njemačkog, tako da su u obzir dolazile samo zemlje u kojima se govori njemački, da sveučilište ima studij medijske kulture na engleskom jeziku i da po mogućnosti ima ugovor o suradnji s mojim sveučilištem, što bi mi olakšalo realizaciju mobilnosti. Nakon iscrpnog guglanja, odluka je pala – Austrija, Alpen-Adria Universität Klagenfurt, studij Medien- und Kommunikationswissenschaft, svi kolegiji na engleskom. Savršeno.
Htjela sam se praviti odrasla pa sam sjela u Vinkovcima u direktan vlak za Villach, umjesto da me mama i tata odvezu u Klagenfurt (nije daleko, nekih 500 kilometara!), i moja europska avantura mogla je početi. Nakon devet sati truckanja, na kolodvoru u Villachu dočekala me Austrijanka Petra, moj službeni "buddy". Svaki internacionalni student na Sveučilištu u Klagenfurtu, naime, dobija svog "buddyja", a njegova je dužnost da nam pomaže oko cijele papirologije koju treba proći pri dolasku i oko svega što nam zatreba, pogotovo nama koji smo na tuc-muc s njemačkim.
Zapravo, bilo je tuc-muc prije tri i pol mjeseca, a sad i ja špreham k'o prava. Uz redovne kolegije, pohađam i tečaj njemačkog, što mi je jako pomoglo da se oslobodim i propričam.
Sama sam izabrala pet kolegija koje želim slušati i vjerojatno nisam mogla izabrati bolje. Odlično je prisustvovati predavanjima iz medijske kulture i njemačkog jezika sa studentima iz cijelog svijeta. Pročitajte njihova imena: Anita, Lamija i Ermin iz BiH; Orélian iz Francuske; Liene iz Latvije; Natália iz Mađarske; Joana iz Portugala; Lucija iz Slovenije; Hedda iz Rumunjske; Marta, Belén i Mercedes iz Španjolske; Feyza, Gizem, Handan i Ümit iz Turske; Anastasija iz Ukrajine; Ali iz Afganistana; Adrian iz Argentine; Lais iz Brazila; Sol A iz Južne Koreje; Katy iz Nikaragve; Brandon iz SAD... Studij medijske kulture malo je drugačiji nego kod nas. U Klagenfurtu se traži praksa i konstantna interakcija. Jednostavno je nemoguće izaći s predavanje, a da nisi ništa rekao.
Klagenfurt je mali grad, s predivnim jezerom, divnim ljudima i savršenim Sveučilištem: od čitave sveučilišne organizacije, dočeka internacionalnih studenata, do profesora, koji su izvrsni, skupa s njihovim znanjem engleskog.
Putovanja na sve strane
Još jedna stvar koja je pridonijela da se odlučim za Klagenfurt: njegov je geografski položaj. Sat i pol do Bleda, dva do Ljubljane, Udina i Graza, tri do Trsta, četiri do Venecije i Beča… Ured za internacionalne studente organizirao nam je jednodnevno putovanje u Trst, na kojem sam upoznala Finkinju Katri, s kojom dijelim strast putovanja, pa smo tako počele kovati planove. Venecija i Ljubljana (u koju nas je vodila Slovenka Jana) bile su prve na redu, zatim sam sama otišla u Udine kod prijateljice Aurore, koju znam iz Pečuha, gdje smo 2010. bile na Internacionalnom kulturnom tjednu. Potom je slijedio još jedan organizirani put za nas internacionalne studente u dvorac Strassburg (onaj austrijski!), a nakon toga išla sam u Graz, zajedno s Finkinjom Katri, Amerikankom Katy i Ukrajinkom Viktorijom. Kad imate rodbinu u Beču, kao što je ja imam, to onda znači česte posjete lijepom glavnom gradu ove još ljepše zemlje.
Nakon tri mjeseca boravka u Austriji, došlo je na red još jedno iščekivano putovanje za novogodišnje praznike: istim onim vlakom nazad za Vinkovce. Nakon dugog vremena stižem kući: burek i čvarci, grah i lepinje. Nemojte me krivo shvatiti, jedem ja i u Austriji fino, ali nema nigdje naše kuhinje.
Još mjesec dana europskog života
Kod kuće ću napuniti baterije i nadisati se baranjskog zraka i opet povratak u moj europski život, koji će trajati još mjesec dana, sve tamo do sredine drugog mjeseca. U početku se pet mjeseci činilo jako dugo, ali sad ne znam gdje je to vrijeme isparilo.
Dragi studenti koji ovo čitate, ako možete, idite na studiranje u inozemstvo. Znam da zvuči teško i zastrašujuće – tako je i meni zvučalo, ali nije. Vrijeme će vam jako brzo proći i začas ćete opet biti kod kuće, a doživjet ćete toliko toga da se to ne može pretočiti u riječi.
A ako se odlučite baš za Austriju, savjetujem vam da, makar kod roditelja, podignete kakav kredit jer vam stipendija neće biti dovoljna, ali – vjerujte mi – isplati se svaki evrić.
Sonja Nedić
Kolumna za osječke studente
Da bi svoja iskustva prenijela drugim studentima, Sonja je cijelo vrijeme boravka u Austriji pisala kolumnu na internetskoj stranici SoS ("Studenti osječkog Sveučilišta"). Njeni dosadašnji članci mogu se pročitati ovdje:
