Putopis Anje Aćimović
Dan prvi (4. VI)
Trg bana Jelačića bio je naša glavna postaja. Tu smo se nalazili i razilazili. Poslije obilnog ručka u restoranu, zaputili smo se u hotel, a nakon popodnevnog odmora na faks. Promijenivši nekoliko tramvaja, došli smo do željenog odredišta - Filozofskog fakulteta. Bili smo očarani, ne samo zgradom, njenom okolicom i ljudima, nego i vježbama, na kojima smo se – bez obzira na umor - jako dobro držali i puno toga znali. Tijekom vježbi moji prijatelji i ja primijetili smo novo krilo fakulteta - veliku knjižnicu - bogato opremljenu računalima, knjigama i naslonjačima. Moje oči nakon toga jedva su se odvajale od prozora, bila sam impresionirana. Nakon vježbi uslijedila je, naravno, večera pa CineStar. Vrijeme nam je brzo proletjelo i bili smo puni dojmova.
U petak ujutro zaputili smo se na još jedne vježbe. Njih je držao gospodin iz SAD-a, koji dvadeset godina živi u Hrvatskoj. Većini dio vježbi bio je posvećen knjizi koju su studenti pročitali. Prvo su nam ukratko prepričali radnju, nakon čega smo s lakoćom pratili vježbe. Zatim smo se uputili u razgledanje knjižnice (oni naslonjači su zbilja udobni!). Na odlasku s fakulteta svi smo bili pomalo tužni jer smo znali da se bliži kraj našem putovanju. Tugu smo utopili u obilnom ručku, nakon čega smo imali slobodno popodne i svatko od nas ga je iskoristio na najbolji način.
Večerali smo u kineskom restoranu, čijom smo hranom bili očarani. I, naravno, opet smo otišli u CineStar, gdje smo nakon filma sreli nogometnog reprezentativca Stipu Pletikosu, s kojim smo se fotografirali. Prolazeći pored Hotela "Sheratona" vidjeli smo u predvorju cijelu hrvatsku nogometnu reprezentaciju kako se druži. Neki moji prijatelji doslovno su ostali bez teksta kad su čuli koga smo u Zagrebu vidjeli i s kim smo se slikali, njihov osmijeh govorio je sve.
Dan treći (6. VI)
To je bilo naše posljednje veče u Zagrebu. Nakon što smo oko 1 sat poslije ponoći stigli u hotel, noć smo proveli kartajući se, a naš smijeh odzvanjao je hotelom dugo u noć.
Ujutro smo krenuli kući i kad je vlak stigao u Beli Manastir, jedan od mojih prijatelja uzviknuo je: "Je l' možemo natrag u Zagreb?". Mislim da vam ta rečenica govori sve. Bilo nam je nezaboravno.
