I zaista, nakon 8 km vožnje po krivudavoj, ali dobroj planinskoj cesti, grupa je uočila neugledni drveni putokaz, koji je pokazivao gdje treba skrenuti na 1 km dugačak šumski put koji vodi nizbrdo, natkriven drvećem, s oštrim krivinama, posut kamenjem, mjestimično prošaran vododerinama, toliko uzak da se na njegovom većem dijelu ne mogu mimoići dva automobila, kojim se osim toga može voziti maksimalnom brzinom od – 5 na sat. U takvim uslovima taj se kilometar puta neobično odužio pa su već pali komentari da se tim putem ne bi valjalo voziti noću. Kretanje puževim korakom ipak se isplatilo kad se iza posljednje krivine ukazala lijepa dolina s manastirom u sredini.
Danas u manastiru nema monaha, a njegova obnova je u toku. Zato putnici namjernici ne mogu ući ni u manastirsko dvorište, ni u manastirsku crkvu sv. Nikole, ali mogu uživati u uređenom prostor oko manastira, prvenstveno na odmorištu uz natkriveno slapište potoka Iskrice i u okolnim šumama.
Manastir je inače smješten u sjevernim uvalama planine Krndije i u dolini kojom teče potok Remeta, kako se u davnini zvao i sam manastir. Crkva sv. Nikole sagrađena je između 1592. i 1594. godine na mjestu ranijeg samostana pustinjačkog reda sv. Augustina iz 1102. godine, a 1777. dozidani su i tzv. konaci, u kojima su se prepisivale svete knjige te izrađivali predmeti od plemenitih metala, bjelokosti i drveta za potrebe manastira. Manastir sv. Nikole bio je značajan prepisivački centar od kraja 16. do kraja 18. stoljeća. Po popisu iz 1758. godine manastirska biblioteka imala je 32 srpske knjige (25 rukopisnih knjiga i 7 iz starih štamparija) te 52 ruske štampane knjige. Kulturna važnost manastira je u očuvanim freskama, koje su nastavak poznate moravske škole slikanja. Pored brojnih orahovačkih monaha koji su prepisivali i ukrašavali rukopise, u manastirskoj skriptarnici vršeno je i uvezivanje i popravljanje knjiga.