Radeći u prethodnih šest godina na projektima pomoći starim osobama, "Oazine" aktivistice već su imale prilike vidjeti svašta i osjetiti kako je život ponekad okrutan, a sudbina zaista nenaklonjena pojedinim našim sugrađanima. Mnogi od nas, zaposleni u državnim ustanovama, poduzećima, kod privatnika ili drugdje, primajući male plaće, osjećamo tiho nezadovoljstvo, ali rijetko razmišljamo o ljudima s margine života kojima je bijeda stalan gost u kući, za stolom, u snu… Kod pojedinih ljudi od bijede kao da nema spasa.

Ti naši sugrađani uglavnom su stari i bolesni, često sami, neki zapušteni, a poneki i ovisnici o alkoholu. Ako su mlađi, onda su bolesni. Često ne prebivaju u svome dome, već kod nekoga drugog, dijeleći troškove, štedeći iz nemogućeg. Poneki nemaju ni osnovne dokumente, koje su nekome dali. Kuće su im zapuštene, trošne, čak nisu ni njihove (čuvaju tuđe). Kad su čuli za mogućnost svakodnevnog dobivanja besplatnog toplog obroka, ali u ograničenom vremenskom periodu, svi su se obradovali, obično uz riječi: "To bi mi dobro došlo", ali su neki dodali: "Pa, možda je nekom drugom to još potrebnije". Ima li većeg dokaza da čovjek i u svojoj sirotinji i bijedi ne zaboravlja da možda postoje i drugi kojima je teže. A svi mi ostali, koji smo koliko-toliko situirani, imajmo to na umu kad mislimo na svoja prava: radna, zdravstvena i svaka druga.