Od svih tih predmeta prodalo se samo nekoliko komada. Na licima promatrača štandova vidjelo se da im se naši predmeti dopadaju, ali upitna je bila "platežna sposobnost", koja je uzrok da se ni na drugim štandovima nije previše kupovalo.

Oko 20 sati, kad je počeo muzički program, bez obzira na poziv voditelja Davora Dretara Dreleta "ostanite s nama", nastao je opći metež zbog kratkotrajnog snažnog olujnog pljuska i vjetra, koji je "Oazinoj" ekipi (vozač Ljubo Jeličić!) automobil njihao tamo-vamo.

Inače, štandova je bilo vrlo lijepih, s raznim ukrasnim i suvenirskim predmetima, domaćim kolačima, domaćim vinima uz "meze" – sir, kiflice, slani keks, kikiriki. Na jednom štandu mijesilo se tijesto pred očima gledalaca i pekle su se langošice, a najbolje je bilo na štandu (smještenom na kraju vinskih štandova) koji je predstavljao tršćanske zemlje ("The lands of Trieste": Friuli, Venezia, Giulia), na kome je simpatični Talijan pred svima rezao pršut i sir i stavljao ih na komadiće hljeba koji su se mogli degustirati. Na tom štandu, logično, bila je najveća gužva.

Dok sam išla od štanda do štanda i skupljala sve moguće prospekte, letke, posjetnice i sl. za administratora "Oazinih" internetskih stranica, a izlagači su me pitali: "Hoćete li, gospođo, probati vino?" Na odgovor "ne pijem" štandovci bi znali primijetiti: "Vidim, vidim", gledajući na bunt vinskih prospekata.