Bake Etelka i Radojka...
... baka Anka, Rudika i baka Olga...Kako je organizirano druženje?
Antoniji, koja je dalmatinskog porijekla i koja se udala za Baranjca te danas živi u Karancu, trebalo je "misec dana" da organizira to druženje. Prvo je jedna od baka bila u bolnici, pa je druga bila kod svoje djece izvan Belog Manastira, pa onda nije mogla treća jer "pituraje kuću"… Na koncu je ipak došao dan kad je Antonija oko "osam i kvarat" u svoj auto pokupila bake Radojku, Anku i Olgu i dovezla ih do bake Etelke (rođene 1925. godine), koja živi u lijepo uređenoj kući i dvorištu u Sunčanoj ulici. Kad su se njih četiri udobno smjestile u hladovini dvorišne sjenice, pridružili su im se Etelkin sin Rudika, snaha Nada, "Oazin" fotoreporter, a nešto kasnije i bakin unuk s praunukom.
O čemu se razgovaralo?
Vrlo brzo razvezli su se razgovori svih prisutnih ili u manjim sekcijama. Nije se mnogo pričalo o bolestima ili životnim poteškoćama i nedaćama, a pogotovo ne o aktualnoj politici. Zanimljivije je bilo saznati tko potječe iz koga sela, tko koga poznaje, tko je kome rod ili prijatelj, što je tko radio ili postigao u životu… Također je bilo podsjećanja na nekadašnji život u Baranji, kad je bilo više Baranjaca nego što ih ima danas, kad je bilo posla za sve, kad sela nisu bila poluprazna i kad nacionalna pripadnost nije bila važna.
Sjeća li se još tko reklije i pajte?
Bilo je zanimljivo i podsjetiti se starih baranjskih običaja, riječi, naziva i imena. Nekada se gotovo pred svakom kućom, uz "tarabu" (ogradu od dasaka) ili 
... Nada i Antonija...
... i slikanje na oproštaju i odlasku"portu" (zidanu ogradu) i uz "flaster" (pločnik), nalazila klupa, obično ispod kakvog drveta (šljive, duda ili "orasa"), na kojoj se, često s "komšijama", sjedilo u slobodno vrijeme, "nedeljom" ili "svecom" i "divan'lo" (razgovaralo) i gledalo tko prolazi "sokakom". Zanimljive su i mnoge stare riječi, na primjer "reklija", što je naziv za dio muške odjeće sličan sakou, ili "pajta", natkriveni i bar dijelom zatvoreni prostor uz štalu, koji je obično postavljen "u ključ" u odnosu na kuću, u kome su se držala kola i kroz koji se moglo proći iz "avlije" u "bašču". A kad stariji Baranjci čuju stara imena baranjskih sela, promijenjena nakon Prvog svjetskog rata, npr. Kišvaluba za Branjinu, Ban za Popovac ili Kačvola za Jagodnjak, baš se raznježe i uhvati ih jaka nostalgija za starim vremenima i za mladošću.
Trebaju li nam takva druženja?
U takvoj atmosferi, dva sata druženja prošla su kao tren. A kad je gerontodomaćica Antonija počela podsjećati bake da je vrijeme za povratak kućama prije nego što Beli Manastir (nekadašnji Monoštor) pritisnu ljetne vrućine, baka Etelka malko se "pobunila". Ona je mislila da će druženje dulje trajati, da će Antonija njezine gošće Radojku, Anu i Olgu ostaviti dulje kod nje, a ako baš mora, ona može i otići i obaviti još neke svoje poslove pa se kasnije vratiti po bake…
I što reći na kraju? Osobe treće životne dobi često žive same jer više nemaju nikoga, ili im djeca imaju svoje kuće ili stanove, ili ne žive u istom mjestu. Zato su željne posjeta i razgovora. Mlađi bi to trebali stalno imati na umu jer će i oni, prije ili kasnije, a svakako prije nego što to očekuju, zaći – u treću životnu dob.
