Gerontodomaćica, malo odsutna, ne odgovori odmah, a baka naglas izreče odgovor samoj sebi: "Pa, naravno da moraš da zapišeš… Tol'ko pišeš? Moraš imat' glavu vel'ku ko bundeva da sve to popantiš…" Na to obje prasnuše u smijeh.

Vježbanje naležećki
Drugi puta, kod jedne svoje druge bake, stigne gerontodomaćica oko podneva, kao i obično, a ona leži spremljena na kauču u dnevnom boravku i ne miče se. "Gospode Bože" – pomisli gerontodomaćica – "pa šta joj je sad?" Kad, ona ustade i smješka se: "Ništ' se ti ne brin', živa sam, nije mi ništ'! To ja sam' vježbam naležećki! – Nared'la ona vaša fizio… ne znam ni kaz't' – fizioterapeutkinja!"

Tko je kome gerontodomaćica?
Kod te iste bake, koja je inače rijetko uredna, baš pedantna osoba, naiđe jednom prilikom gerontodomaćica, a baka baš grablja netom pokošeni travnjak. Prihvati se ona odmah grabljica i nastavi posao. No, kad ih je uzela u ruke, veliki joj se trn zabode u korijen prsta na dlanu. Gerontodomaćica, koja stalno mijenja naočale za daljinu s onima za blizinu jer ne vidi dobro, nasumce izgura trn, ali njegov veći dio ostane u dlanu."Daj da ti ja izvadim, ja vidim to!" – reče baka (a prošle godine operirala oči!). "Znaš, ja sam na mor', kad smo nekad ljetoval', svima vad'la, kak' se ono zovu, ježince".

Baka spalila iglu i začas izvadila trn do kraja, zatim stavila na ranu dobre domaće "šljivke", što ju je sama ispekla od svog voća, i na kraju dodala malo vate. "Et', vidiš kak' je sad dobro, je_l'? Danas mi ne moraš ništ' radit'!" A gerontodomaćica pomisli u sebi: "Ko je sad tu kome gerontodomaćica, pitanje je sad?"