Pred okupljenim Mohačanima, kojima su se pridružila i četvorica Belomanastiraca iz Hrvatske, svestrano je prikazana spomenuta knjiga od 400 stranica. Na početku knjige opisani su Voćin i voćinski kraj (5-12. str.), potom slijedi rječnik voćinskog kraja koji je sastavio Milenko Vasiljević (13-160) uz ilustracije Milana Dvornića iz Belog Manastira i Milenkove kćeri Zvjezdane Matoković, pa onda rječnik s rečeničnim dopunama koji je sastavio Nikola Živković (161-307). Treći dio (309-384), koji su autori zajednički napisali, posvećen je narodnim običajima voćinskog kraja (narodnim vjerovanjima, vračanjima, anegdotama, satiričnim pričama, dosjetkama, psovkama, kletvama, izrekama, momačkim, djevojačkim i drugim pjesmama…). Na kraju knjige date su crtice iz historije Srba voćinskog kraja, recenzija Pere Matića iz Darde te biografije autora.
Na promociji knjige prvo je govorio Milenko Vasiljević – Čiko, koji je rekao da je on rođen u selu Sekulinci kod Voćina, dok je Nikola Živković rođen u obližnjem selu Smudama, koje je nadomak Sekulinaca, ali "preko brda". Prijatelji su od djetinjstva, ali ih je kasnije život malo udaljio. U svojim penzionerskim danima ponovo su se povezali, a iz ljubavi prema zavičaju nastala je ova knjiga. Recenzent knjige, darđanski profesor i kustos Pero Matić, rođen je u selu Bokane, također u voćinskom kraju.
Nikola Živković je prisutnu publiku detaljno upoznao sa sadržajem knjige i načinom kako je ona nastala. Nabrajao je zanimljive riječi i njihova značenja, koja su zapisana da se ne bi zaboravila, te primjerima narodnog stvaralaštva pokazao šta je srpski narod stvorio u 290 godina svog života u voćinskom kraju.
Na kraju je govorio dr. Mišković, koji je svoje izlaganje podijelio na tri dijela: u prvom je govorio o knjizi, u drugom o aktivnostima Srba u Osijeku jer je on predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjina Grada Osijeka, a u trećem o svojoj emotivnoj povezanosti s Mohačem jer je u mohačkoj pravoslavnoj crkvi 1993. godine kršten njegov mlađi sin Zoran, danas student medicine na engleskom jeziku u Novom Sadu.
- Ja nisam autor ove knjige, a nisam ni iz voćinskog kraja, ali nisam zalutao na ovu promociju. Pratim rad svojih prijatelja i posebno ističem njihov trud i napor jer stvoriti ovakvo djelo može samo netko tko je izuzetno uporan i tko je izuzetan stvaralac, tko voli svoj narod i tko želi ostaviti pisanu riječ za svoj narod, o svom narodu i da poslije svih nas ostane nešto pisano, a ova će knjiga praktično ostati vječno. Ovo i nije knjiga za pročitati pa je ostaviti, ovo je knjiga za iščitavanje. Ja prvo izdanje knjige držim kraj svog noćnog ormarića u spavaćoj sobi pa je uvijek, kad imam vremena, prije spavanja, uzmem pa pročitam tri stranice, pet, 25, koliko kad imam raspoloženja, pa to još jednom iščitavam s velikim zadovoljstvom. Uvijek se prisjećam svih tih naših ljudi koji su u tom voćinskom kraju živjeli, koji su ovim jezikom govorili, a koji je ovdje ostao zapisan, napisan i ovjekovječen za sva vremena.
(Skraćena verzija ovog članka objavljena je
u "Novostima", broj 802, od 1. V. 2015, str. 4do)
