Do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Baranja je bila jedinstven prostor koji je pripadao jednoj državi – Ugarskoj. Nakon sklapanja Trijanonskog mira 1920. godine između zemalja Antante i Mađarske, taj prostor je podijeljen na dva dijela. Južni, manji dio pripao je Kraljevini SHS, a veći, sjeverni dio Mađarskoj. Uskotračnom željezničkom prugom, u ukupnoj dužini od preko 100 kilometara, koja je sagrađena prije Prvog svjetskog rata, tzv. mali vlak, mali voz ili "ćiro" nastavio je zasebno saobraćati u oba dijela Baranje.
Zahvaljujući entuzijastima iz Belog Manastira i Mohača, i njihovom upornom radu, skupljene su i sačuvane stare fotografije i predmeti vezani za mali vlak pa je dočekan i taj dan da se oni, nakon Mohača i Suze, izlože i u Belom Manastiru, nekadašnjem Pelmonoštoru, koji je bio središte uskotračne željeznice i od koga je jedan krak, preko Branjinog Vrha (nekadašnjeg Brnjevara) i Kneževa (nekadašnjeg Laka) vodio do Mohača, a drugi krak, preko Kozarca, Mitrovca, Jasenovca i Trokuta, do Mirkovca i dalje do Zlatne Grede i Kazuka, u kome je bila teretna luka na Dunavu.
Obraćajući se na otvaranju brojnoj okupljenoj publici, belomanastirski gradonačelnik Doboš istaknuo je da se ne sjeća da je u novije vrijeme na otvaranju neke izložbe bilo više ljudi, što znači da je sjećanje na legendarnog "ćiru" još uvijek živo. Također je napomenuo da su poslije stečaja nesuđene belomanastirske škrobare Gradu Belom Manastiru darovnim ugovorom poklonjene dvije uskotračne lokomotive i tri vagona, koji će – ako Belomanastirci ne budu imali drugačijih ideja – biti postavljeni na plato kod željezničke i autobusne stanice te uz Šećeransko jezero.
Dr Bokor je, uz širu priču o baranjskoj uskotračnoj željeznici, posebno napomenuo kako je ona nekad povezivala brojna baranjska naselja i dijelove nekadašnjeg Belja, a ovakvim izložbama i prijateljskim kontaktima između Mohača i Belog Manastira ona opet, makar simbolički, povezuje južnu i sjevernu Baranju.
