Uz belomanastirske srednjoškolce, "obračunavali" su se još Kulinarski studio "Moj kuhar" iz Zaprešića, koji je predvodio Branko Ognjenović, te ekipa renomiranih kuhara iz baranjskih restorana. A sve što se skuhalo moglo se odmah i degustirati po cijeni dobrotvorne donacije. Prikupljena sredstva uručena su udruzi "Prijatelji Svetog Martina" za socijalne trgovine u Belom Manastiru i Popovcu.
Donatori u Etnološkom centru, međutim, nisu pojeli sve što je skuhano pa su organizatori višak hrane odlučili ponuditi Mirovnoj grupi Oaza. Zašto baš "Oazi"? Pa zato što "Oaza" već sedam godina organizira dostavu besplatnih toplih obroke svakog radnog dana za tridesetak-četrdesetak (kako kad!) svojih socijalno ugroženih, starijih i bolesnih korisnika (trenutno ih je tridesetdvoje!). U početku provođenja te socijalne usluge "Oaza" je korisnicima dostavljala i suhe obroke za dane vikenda i praznike, a kasnije je morala to ukinuti jer su smanjena sredstva za tu svrhu koja je dobivala od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
"Oazine" aktivistice Vesna Nedić i Ana Jeličić prihvatile su tu neočekivanu ponudu da korisnicima osiguraju božićni ručak. Stoga su na Badnji dan (24. XII. 2017), prije podne, volonterski odradile dva sata da bi iz lončine s 32 sarme i s hrpe fritula, gibanica i kruha složile 32 obroka za isto toliko korisnika. Sve su to spakirale u plastične tanjire i pvc-vrećice, pa onda i u kutije, kako bi se moglo krenuti u dostavu. Inače, redovite obroke priprema i u tzv. jelonošama "Oazinim" korisnicima dostavlja belomanastirski Bisto "Kod Kaje".
A u dostavu su, opet volonterski, na Badnjak u tri sata popodne, krenuli administrator "Oazine" web-stranice svojim automobilom i Ana Jeličić, bez koje se to ne bi moglo obaviti jer od "Oazinih" aktivistica ona jedina zna gdje stanuju svi korisnici.
Sumarno rečeno, dostava je trajala dva i pol sata. Krenulo se po danu, a završilo po mraku i pritom se zaustavilo na 32 lokacije u Belom Manastiru i u prigradskim naseljima Branjinom Vrhu i Šumarini i napravilo ukupno 20 kilometara. Na svakoj lokaciji trebalo je izići iz automobila, doći do kuće ili stana, pronaći korisnika, uručiti mu topli obrok, ukratko objasniti tko ga šalje i napraviti bar jednu fotografiju ako korisnik na to pristane. Uz prosječno zadržavanje od četiri-pet minuta – i eto dva i pol sata. Zbog učestalih polazaka i zaustavljanja, te rada u leru, potrošeno je mnogo više goriva nego što bi se potrošilo za normalnu vožnju dugu 20 km.
No to još nije sve. "Oazini" korisnici uglavnom žive sami i usamljeno, u zapuštenim i zabačenim kućama, čak i u straćari s ponjavom umjesto ulaznih vrata. Kod nekih je hladno, kod nekih izlazi dim iz dimnjaka, kod nekih se vrata jedva otvaraju, a kod nekih se puši iz peći... Nekima su dvorišta u mrklom mraku, neki nemaju ni struje, pa ni zvonce, ali zato imaju blata ili kojekakvog otpada u dvorištima ili psa koji laje na one što prilaze kući... Neke se jedva moglo dovikati, a neke nisu zatečeni u kućama pa im je Ana obrok ostavljala na prozor ili ga u vrećici vješala na štrik za sušenje veša kako ne bi postao mačji plijen...
Naravno, "Oazini" korisnici zahvalni su donatorima koji im ponekad poklanjaju nedjeljni ili praznički ručak, ali treba znati da primitak donacije u vidu kuhane hrane veoma obavezuje "Oazu" kao onoga tko takvu donaciju distribuira dalje. Kuhanu hranu treba brzo dostaviti korisnicima, a kad se to npr. u "Oazi" ne bi odrađivalo volonterski, onda bi nastajali i znatni troškovi.
