Kada smo stigli u Italiju, znala sam da su u autobusu svi oni koji bi danas-sutra mogli napraviti slavonsko-baranjski etnobrend. Poslovi kojima se moji suputnici bave nadovezuju su jedan na drugi i čine zatvoreni krug. I ne samo to. Svi smo puni volje i želje za zajedničkim radom i stvaranjem.
Dan prvi: Supice nema pa nema
Srijeda navečer. Dolazak u hotel. Smještanje po sobama. U sobi sam sa simpatičnom Mandicom iz Udruge ljubitelja školjaka, puževa i ostalog morskog svijeta te raznih hobija "Gloria Maris" iz Osijeka. Hotel je dobar. A sada potraga za večerom. Udavila sam Ivanu, našu prevoditeljicu, jer ja bih nešto čorbasto, supicu pa onda ostalo. Grupa je krenula s nama, svatko bi nešto drugo pojeo pa se grupa polako osipala. Na kraju smo Ivana i ja ostale same. Obišle smo ne znam koliko ulica, taverni, restorana i mjesta na kojima se može nešto pojesti. No, to ne ide tako. Supica je u Italiji misaona imenica. Prije polaska na put proučila sam na internetu vremenske prilike, grad i arhitekturu, ali ne i kuhinju. Preporuka za druge.


Dan_drugi: Ni trgovine name pa nema
Četvrtak, 17. IX. 2009. Stižemo u tvrtku Ecipar (što se izgovara Ećipar), koja je partner osječkom "Slapu" na projektu "Ethno-brand". Tu smo imali prezentaciju socijalnog i političkog konteksta u Ferrari te lokalne razvojne politike. Prezentaciju je održala Silvia Pulvirenti iz agencije SPIRO za razvoj Ferrare. Bogami, velik naslov. Da se uplašiš šta iza toga stoji. Predavanje je bilo izvanredno. Provela nas je kroz cijeli njihov put. Kako su, krenuvši od nule, povezali umjetnike, obrtnike, gradske vlasti… i od Ferrare napravili etnobrend. Da ne prepričavam predavanje: ocjena "sve pet" - kako bi rekao Davor iz "Slapa" - komercijalist s novim nadimkom "Gato de moda" (što je naš bukvalni prijevod za "modni mačak").

Ručak. Polako se privikavam na novi jelovnik. Dobro je, nije loše. Nakon ručka slijedi posjet delti rijeke Po motornom čamčinom. Lijep izlet, odlično organiziran, ali moram biti zločesta: Kopački rit je ljepši i bogatiji i dva puta da ga obilaziš još uvijek imaš šta vidjeti.
Veče. Naše slobodno vrijeme. Ako je nekome trebala fizička aktivnosti, a nije toga bio svjestan, trebalo je da samo mene zamoli da zajedno pronađemo neku trgovinu (orijentacija mi je lošija strana). Tako je Nada iz Bijelog Brda odlučila da joj baš ja pomognem naći određenu trgovinu. Nakon dva sata hodanja, upoznale smo sve zgrade i sve ulice, ali trgovinu nismo našle. Tada je Nada zaključila da joj zapravo ništa ne treba i da se samo želi vratiti u hotel, a ja sam zaključila da je Ferrara prekrasan grad, pa smo onda krenule u potragu za večerom. Izlozi prekrasnih trgovina, kafića, taverni i sl. prosto su nas mamili da uđemo. Ipak, večerale smo na zidiću u centru, opskrbljene krutim i tekućim jestivim stvarima kupljenim u samoposluzi.Tako je mnogo jeftinije.
Dan treći: Tržište, tržište…
Petak, 18. IX. 2009. Ponovni dolazak u Ecipar. Danas imamo predavanje pod nazivom "Teritorijalni marketing". Drže ga gospođe iz agencije ANATEA koja se bavi marketingom i komunikacijama… Čuli smo sve ono što moramo znati ako se mislimo baviti etnobrendom (proizvodnjom, prodajom, promoviranjem…). Jedini minus je rad bez pauze.


Ručak. Danas sam već prava Talijanka. Ne prigovaram jelovniku. Uživam u hrani. Vino neću ni spominjati - odlično je.
Nakon ručka nastavljamo s predavanjima. Izvanredno. Njihovi obrtnici i umjetnici pričaju o svojim iskustvima, svom radu, o problemima koji su ih mučili i koji ih još muče. Zaključak sve i jednog popodnevnog predavača bio je: tržište, tržište… Da, svi mi to znamo, svi smo svjesni da moramo razmišljati o tome da izrađujemo ono što tržište traži, a ne ono što mi želimo. Kod nas u grupi je malo okrenuta "politika": mi ćemo odgojiti tržište. Šipak! Dok mi odgajamo tržište, ono nas je već progutalo.
Popodnevni predavači stvarno su bili izvanredni: Greta Filippini - keramičarka, Enrico de Lazzaro - grafički dizajner i Sergio - keramičar (na ovom mjestu moram se pohvaliti da smo i mi u ekipi imali vrsnog keramičara, našeg Daniela). Oni su nam otkrili toliko malih tajni: kako preživjeti, a ipak raditi barem dijelom ono što volimo. No, predavanja su se, bogami, i odužila u odnosu na planiranu satnicu, a nitko se – zamislite – nije bunio.
Veče. Opet potraga za večerom. Ekipa se okupila. "Prevodilica" Ivana otkrila nam je tajnu kafića. Naručiš piće i dobiješ male sendviče ili male pice (zaboravila sam kako se zovu). Ne znam da li zbog dobrog društva, pića ili nečega u zraku, ali raspoloženje je bilo superr. Nakon toga odlazak u centar, na zidić. Sva dešavanja su ispred nas. E, sada je već vrijeme i za spavanje. Prije odlaska u hotel navratili smo u jednu malu tavernu. Vino je izvanredno, ali sam izgled taverne (ili ne znam kako se takav objekat zove) malo je neobičan. Ništa posebno, ali ipak specifično mjesto.
Dan četvrti: Svi na biciklima

Subota,19. IX. 2009. Posjet sajmu rukotvorina u povijesnoj jezgri Ferrare, uz mogućnost razgovora s umjetnicima i obrtnicima. Štandovi su jednoobrazni, lijepi, nalaze se u centru prekrasnog starog grada. Izloženi predmeti su samim tim dobili na vrijednosti i ljepoti.
Ručak i koktel u tvrtki Ecipar. Domaćini su se stvarno potrudili. Ne samo s ovim ručkom, nego s kompletnim studijskim putovanjem.
Naveče opet sjedimo na zidiću i promatramo gužvu u centru. Promatramo zgrade, ljude, običaje, modu, bicikle. Da, to sam zaboravila reći. Imali smo osjećaj da svi Ferarci koriste bicikl kao prijevozno sredstvo. Nevjerojatno! Svi su na biciklama, muško i žensko, bilo da su u kostimima, odijelima ili minikama .Većina žena nosi visoke potpetice, a muškarci su, čini mi se, izuzetno njegovani. Da se pohvalimo da je i naša Silva kupila lijepi bijeli bicikl. Bit će glavna u Lugu kada natovari balu slame na paktreger.
Dan peti: U znaku vage
Nedjelja, 20. IX. 2009. Nakon doručka krećemo na put. Uz kartanje bele u dobrom društvu, koje su činili Goca (napokon slobodna – šefica!), Ankica, Davor i ja, put do Osijeka brzo je prošao. Sabirući sve viđeno, moje je mišljenje da smo mi sve to znali, ali nam je netko trebao pomoći da utvrdimo znanje. Hvala organizatorima. Iskustva i znanja osoba iz autobusa treba objediniti i sve nas udružiti pa možemo početi ozbiljno raditi.

Nisam stigla spomenuti sve osobe koje su putovale u Ferraru. Prekratak mi je rok za pisanje zadao administrator "Oazinih" internetskih stranica (koji sam ja i tako dobrano prekoračila). Zato ću ih na kraju sve nabrojiti: profesorica Maček - žena puna duha i entuzijazma, a iskustvo da i ne spominjem; Belinda - opasna konkurencija Talijankama; Žana - žena od novaca; Ivana - osigurala nas da možemo mirne duše putovati; Ante - zvani Ivan-fotosešn ili već tako nekako; Ankica - specijalist za bicikle; Silva - šarmantni veseljak; Goca – šefica, dobro karta; Šokica s kineskim štapićima u kosi, šef Turističke zajednice Grada Osijeka; Davor - samo s njim idite u trgovinu, može izdržati sve; Nada - gospođa koja je uvijek nasmijana; Daniel - najjači keramičar; Mandica - žena-školjka, biser je skriven; Mira - žena koja ima svoj izvanredan umjetnički stil; Nela iz Belišća… Ne znam jesam li koga zaboravila. Unaprijed se ispričavam. Društvo je bilo odlično. Bez obzira na godine i sve moguće razlike, ima jedna sličnost između većine nas: rođeni smo u znaku - vage.