MIROVNA GRUPA OAZA BELI MANASTIR

Jozsefa Antala 3 - 31300 Beli Manastir - Hrvatska

Ponedjeljak, 21. 09. 2015.

Sanela Stanojević: Beli Manastir - grad velikog srca

Mladi volonteri u prihvatnom centru za izbjegliceMladi volonteri u prihvatnom centru za izbjegliceU četvrtak, 17. rujna 2015. godine, Belim Manastirom su počele kružiti priče o dolasku velikog broja izbjeglica. Počeo se širiti i nemir među Belomanastircima, a i različite dezinformacije. Navečer, brzinom munje, kroz grad je prostrujila vijest da su izbjeglice stvarno stigle i to vlakom. Time je ono što smo dotada gledali na TV-u i grozili se prizorima koje vidimo sada bilo pred našim očima, ravno ispred nas. Odjednom je naš inače mali i uglavnom pusti gradić postao tijesan, ulice su mu bile pretrpane ljudima i dijelili smo ih s potpunim strancima.

Tijelom je prošla jeza, ljudi su se zaključavali, neki provirivali iz sigurnosti svoga doma, sve se odvijalo brzo. U prvi mah me je bilo strah, nisam mogla pretpostaviti njihove reakcije, nisam znala kakvi su to ljudi, znala sam samo da su iscrpljeni i izmučeni životnim nedaćama, puni boli i patnje. Prilikom prvog susreta s njima, stajala sam na cesti i promatrala kolonu kojoj se nije nazirao kraj i koja se kretala Betonskom ulicom od željezničkog kolodvora prema prihvatnom centru u vojarni u Osječkoj ulici. Izbjeglica je naprosto bilo previše.

Među njima ugledala sam ljude koji se jedva kreću, one najmlađe nosili su na rukama, bilo ih je koji nisu mogli samostalno hodati, bilo je i starih i mladih. Stajala sam zatečena, a različite misli rojile su mi se po glavi, sve dok me nije prekinuo čovjek s malim djetetom, koji mi je prišao i pružao bocu, moleći za vodu. Istoga trenutka svi moji strahovi i neutemeljene predrasude nestale su u sekundi i znala sam samo jedno: da što prije moram donijeti vodu i pomoći ne samo tom tužnom čovjeku, nego i drugima. U par minuta nekolicina nas se organizirala: dok su jedni donosili boce, drugi su ih punili, treći već prikupili voća i nešto hrane, četvrti iznosili deke… Uskoro smo postali pravi tim i udruženim snagama pomagali koloni koja je prolazila pored nas. Svatko od njih, ali zaista svatko tko je prošao, mahnuo je rukom i zahvalio se. Najviše su me se dojmili osmijesi na njihovim umornim licima i nisam mogla ne zapitati se odakle im snage za takvu srdačnost nakon toliko neprospavanih noći, prehodanih kilometara, problema i svega onoga nama nepojmljivoga, a njima proživljenoga.

Mladi volonteri u prihvatnom centru za izbjeglice Mladi volonteri u prihvatnom centru za izbjeglice Bili smo sigurni u jednu stvar: potrebna im je naša pomoć i mi ćemo im pomoći. Ujutro smo se zaputili u vojarnu, udruženi iz različitih organizacija i udruga, a pridružili su nam se samoinicijativno i neki građana, svi okupljeni s istim ciljem: olakšati boravak i pomoći izbjeglicama na njihovom teškom putu. Skupljali smo donacije, nosili, sastavljali i presvlačili krevete, osiguravali vodu, čuvali djecu, skupljali smeće…, ah, zaista smo se uredno naradili u kratkom vremenu, ali na kraju se i isplatilo: naši nenadani gosti otišli su zadovoljni, barem većina njih.

Kad je tijekom sutrašnjeg dana (u petak, 28. IX.) broj izbjeglica počeo opadati, ostalo je prostora za razgovore s tim nesretnim ljudima. Ubrzo smo saznali za njihove brige, nešto više o njima samima i njihovoj kulturi. Bili su izuzetno pristupačni i pošteni. Uzimali su točno onoliko koliko im je bilo potrebno u tom trenutku, nisu htjeli ništa više osim nužnih potreba i to me fasciniralo. U određenim trenucima vraćali su kruh i sir koji nisu uspjeli pojesti i na sva moja nagovaranja da to ipak zadrže – jer sam znala da će im zatrebati na dugom putu – većina me ipak nije poslušala, uvjeravajući me da to moraju ostaviti i za druge.

Sanel Stanojević i Mateja JuračićSanel Stanojević i Mateja JuračićPred odlazak inzistirali su na zajedničkim slikama i izražavali svoju zahvalnost, kako toplim riječima, tako i transparentima. Ispričavali su se na neugodnostima za koje su smatrali da su nam priuštili svojim dolaskom. Nakon svega, u jedno sam sigurna: iako smo mali grad, koji se našao zatečen u nepredviđenoj i nespremnoj situaciji, pokazali smo veliko srce i složan timski rad, u kome su sudjelovali mnogi sugrađani od najmlađih do najstarijih, koji su ne samo suosjećali s tim nesretnim ljudima, nego i bili spremni pomoći im na sve načine.

(Sanela Stanojević je "Oazina"
zaposlenica, ali i volonterka)

Pročitano 2171 puta
Nalazite se ovdje: Naslovnica Novosti
Naša web-stranica koristi sljedeće kolačiće: Google Analytics, Youtube, JA_T3_blank_tpl i cwGeoData. Sve to koristimo kako bismo anonimnom analizom vaše aktivnosti dobili informaciju je li vam iskustvo korištenja naše web-stranice pozitivno (ako nije da ga poboljšamo), a sve s ciljem kako biste od nas dobili najbolje moguće informacije.
Više informacija Ok