Spomenula je i one koji joj ponekad svrate u kuću: jedna druga "Oazina" baka koja voli druženje te poneko od društva iz crkve, a jedna joj je kolegica, nažalost, nedavno preminula. Prisjetila se i svojih sinova, supruga i druge bliske rodbine iz Belog Manastira, kao i života u Lici, u kojoj je provela dosta vremena.
Tu se svojim sjećanjima uključila i "Oazina" aktivistica, koja vrlo dobro, još iz djetinjstva, poznaje njenu tetku – baba-Stanu, kako su je zvali. Baš kod te baba-Stane, koja je imala malu gostionicu na izlazu iz Belog Manastira prema Širinama, aktivistica je s ocem i bratom svraćala na sok kad su subotom išli na pecanje na Karašicu. Da, prije pola stoljeća u Karašici je bilo malih, ali raznovrsnih riba. Kod kuće bi ih očistili, ispekli i u slast pojeli.
Eh, s pečenih riba razgovor je brzo prešao na svakodnevne muke: vježbe koje zadaje "Oazina" fizioterapeutkinja, mjerenje tlaka i šećera, koje obavlja "Oazina" medicinska sestra, liječničke preglede, samoću, tjeskobu te načine kako se svakodnevno nositi s njima.