MIROVNA GRUPA OAZA BELI MANASTIR

Jozsefa Antala 3 - 31300 Beli Manastir - Hrvatska

Nedjelja, 27. 04. 2014.

Rad "Oazinih" gerontodomaćica (III/2014) - priče

Dubravka SimendićDubravka Simendić"Oazine" gerontodomaćice od svojih štićenika čuju svakakve zgode ili zanimljive priče. Nekoliko anegdotalnih zgoda zabilježili smo u prethodnim člancima (ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje), a ovaj put prenijet ćemo jednu zanimljivu priču 80-godišnje bake o nekadašnjem oblačenju u baranjskom selu Branjini (narodski zvanom Kišfaluba ili Kišvaluba). I tu priču zapisala je Dubravka Simendić, asistentica na programu "Pomoć starim i nemoćnim osobama Grada Belog Manastira".

Nekada su Kišfalupci i Kišfalupke za svečanije prilike (npr. za crkvu, krštenja i sl.) nosili odjeću od finijih materijala. To su bili: delin – supertanak svilast materijal, potom patist – šareni pamuk za haljine i ferte (kecelje), zatim krepdešin za bluze ispod kostima i na kraju bačka svila (kao saten), koja se nosila za šetnju i za svetac. Bluze su obično bile teget-plave (tamnoplave) s bijelom kragnom.

Bilo je i štofova koji su kupovani na vašaru, a od njih su se za muškarce šile pantalone (hlače), prsluci i reklije (sakoi ili kraći kaputi). Seoski šnajder Stojan šio je ženske kostime sa suknjama na jednu faltu ili u šest dijelova, a šnajder'ca Omerka šila je ženske bluze. U selu je živjela i neka Švab'ca, kod koje se učilo šiti, pa je kod nje zanat izučila i jedna druga "Oazina" baka, koja je baš našoj kazivačici šila vjenčanu haljinu.

Ta vjenčanica bila je od bijelog satena s rolkragnom, što će reći okruglo presavijenom, kopčala se pozadi i imala puf-rukave (kao malo nacigovane i u gornjem dijelu poširoke), koji su se završavali manšetama. Na glavi je tada mlada nosila vijenac i šlajer od tila. U to doba (do sredine dvadesetog stoljeća) svekrvina je obaveza bila da budućoj snaji kupi vjenčanicu, podsuknju, cipele i šlajer, a puničina da zetu kupi vjenčanu košulju. I sad "ako_j' dječko bijo od fundamenta (imućan), sve_j' bilo u_red', al' ak' nije, ondak bož' pomoz'!" To znači da je našu kazivačicu, koja je bila iz bogate kuće, a izabrala da se uda za momka siromašnog, matera kaznila tako što joj je od 24 pripremljenih skutā (dio ženske odjeće) dozvolila da ponese samo – dvoje!

Kako je mladu u novom domu očekivalo mnogo posla, čuli smo i o odjeći koja je bila svakodnevna. Koristio se porket, macasti meki materijal za tople haljine koje su se nosile po kući, i diftin, topliji glatki pamuk. Bake su po kući koristile pljundre – stare hlače, obično crne, da im bude toplo. Muški su ukućani nosili čakšire (hlače za svaki dan), koje su se šile od oplate – komada platna.

Postojale su i kavezlije – tanko platno prošarano debljim nitima, od koga su se šili stihari (odežda u Pravoslavnoj crkvi u obliku dugačke košulje) te ukrasni peškiri npr. za svatove i koji su se stavljali na ikone, ali i oplećci (vrsta potkošulje). Ove potonje i danas kulturno-umjetnička društva čuvaju u svojim kompletima kao bluzice koje su sastavni dio narodne nošnje.

Pročitano 943 puta
Nalazite se ovdje: Naslovnica Novosti
Naša web-stranica koristi sljedeće kolačiće: Google Analytics, Youtube, JA_T3_blank_tpl i cwGeoData. Sve to koristimo kako bismo anonimnom analizom vaše aktivnosti dobili informaciju je li vam iskustvo korištenja naše web-stranice pozitivno (ako nije da ga poboljšamo), a sve s ciljem kako biste od nas dobili najbolje moguće informacije.
Više informacija Ok