Autor Benak riječi je počeo skupljati ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a glavninu je skupio od kazivača: paora, kovača, tišljera, kočijaša, čobana i dr. Drugi dio doznao je čitajući tematski srodnu literaturu, a treći dio iz starih propovjednih zapisa baranjskih župnika i svećenika. Govor baranjskih Šokaca može se podijeliti na starošokački i novošokački. Za prvi je karakteristično da nema glasa "h" te da glagolski infinitivi nemaju završnoga "i" (što se i vidi po spomenutoj prvoj i zadnjoj riječi u rječniku).
U rječnik uglavnom nisu uvrštavane riječi koje su identične u obliku i značenju s onima iz standardnog jezika, nego samo njihova dodatna značenja. Kao primjer navedena je riječ mačka, za koju se kaže da označava višekraku metalnu hvataljku za izvlačenje kabla s dna bunara te zaprežnu kočnicu. U predgovoru autor kaže da je baranjski šokački divan u nestajanju te da njegov trud neće biti uzaludan ako uspori taj tok ili ako njegov rječnik jednog dana posluži nekome za kakav stručni ili naučni rad.
U Baranji se, pored šokačkoga divana, u autohtone govore danas ubrajaju još i govori baranjskih Mađara i baranjskih Srba starosjedilaca (tzv. Raca). Benakov rječnik biće i njima zanimljiv jer će u njemu, naročito Raci, prepoznati mnogo zajedničkih potpuno identičnih ili vrlo sličnih riječi.