Mnogima je danas teško zamisliti da je ovo selo imalo to nešto više u sebi, da su ga njegovi stanovnici voljeli i da su, gdje god bili u svijetu, nastojali u neke dane biti u Bolmanu. Ako to neki ne mogu razumjeti, neka pogledaju nekog starijeg čovjeka ili ženu, a onda neka uzmu njihove slike iz mladosti i tada će im biti jasno o čemu govorim.


Kako mnogi od nas ne razumiju zbog čega je nekad Bolman bio nešto drugo i bolje, tako i nekadašnji stanovnici Bolmana ne bi mogli razumjeti ovo vrijeme. Ne bi nikako razumjeli da se više nitko ne raduje i veseli, da ne svira banda i da se ne igra kolo kod Krsta iza Crkve. Zapravo, Bolmana onakvog kakav je nekad bio nema otkad se ne čuje pjesma i svirka i otkad se kod Krsta ne igra kolo, otkad se ne čuje svirka, i pjesma, i cika onih koji igraju, a divan i razgovor onih koji gledaju kolo.
(Zapis Jovana M. Nedića iz knjige u pripremi "Bolman je bio Bolman".
Opširniji članak o Petrovu može se pročitatiu ovdje.)